BOSNJACI PRISTALI NA PODJELU
Akademik Muhamed Filipovic
Paralela 1992-2002
Domaci politicari i medjunarodni cinovnici ucinili su sve da, deset godina nakon pocetka rata i agresije na Republiku BiH i sedmu godinu nakon postizanja mira, stanje u ovoj zemlji bude mnogo gore nego je bilo 1991. godine i da tako jos zadugo ostane
Opcenito se, i s pravom, uzima da je rat u Bosni i Hercegovini poceo sestog aprila 1992. godine i to simultanim napadima srpskih paravojnih snaga koje je formirala Srpska demokratska stranka, a naoruzala tadasnja JNA, te paravojnih snaga iz Srbije, ali i jedinica JNA koje su bile ranije pozicionirane na vitalnim tockama teritorije Bosne i Hercegovine, na vitalne tocke sistema drzavne strukture i obrane teritorije Bosne i Hercegovine i pokusajem da se zauzme glavni grad drzave, Sarajevo i da se tako stavi van funkcije legalni sistem vlasti koji je u njoj tada postojao. Kao razlog za ovu agresiju uzeta je cinjenica da je Bosna i Hercegovina proglasila svoju neovisnost i da je ista bila priznata od velikog broja drzava, te da se ta novonastala neovisna drzava upravo nalazila pred prijemom u Organizaciju ujedinjenih naroda, cime bi utemeljenje njene neovisnosti postalo politicki, medjunarodno-pravno i fakticki konacno.
Korijeni agresije
Zbog toga je i bio izabran rat i agresija na tu drzavu, kao preostalo sredstvo da se ta cinjenica anulira, a BiH uredi kao dio bivse Jugoslavije, tj. po zeljama srpske nacionalne politike. Srpska nacionalna politika, prije svega ona iz Beograda, jer je lokalna nacionalna politika bila potpuno podredjena namjerama i planovima centra nacionalne politike svega srpstva koji se nalazio u Beogradu, tacnije u institucijama i centrima bivse jugoslovenske drzave kojom je tada vec potpuno i suvereno upravljao Slobodan Milosevic, nije ni pokusavala upotrijebiti druga sredstva za rjesavanje nastalog problema, ako je problem bio otpor velikog dijela srpskog stanovnistva Bosne i Hercegovine takvom razvoju stvari.
Ona je odmah i cak i prije svega sto se dogodilo, kako svjedoci izjava Radovana Karadzica u Skupstini Bosne i Hercegovine, odabrala rat kao alternativu ukoliko njen stav ne bude prihvacen kao odlucujuci. Pitanje o uzrocima i razlozima koji su doveli do ovakvog razvoja prilika i u Bosni i Hercegovini i unutar cijele nekadasnje drzave, veoma je slozeno i nije ga moguce u ovakvom prigodnom clanku razmatrati. Ono ima svoj razvoj, svoje historijske i druge korijene i svoj medjunarodni politicki, vojno-strateski i geopoliticki kontekst i zasluzuje detaljnu i preciznu obradu. Stoga ovog puta ostavljamo to pitanje po strani, a paznju usmjeravamo prije svega na cinjenicu samog rata.
Lose, gore, najgore
Naime, dok odgovornost za rat pada, prije svega, na onog ko ga je poveo i ko ga je vodio na nacin koji nema presedana u historiji, dotle su posljedice tog rata projicirane na sve stanovnike Bosne i Hercegovine i svi oni u odredjenoj mjeri i objektivno trpe te posljedice, te se u tome ne dijele na one koji su bili pristalice rata i one koji su se istome protivili. Pitanje je, dakle, sta je ovoj zemlji donio rat koji je vodjen tri i pol godine na njenoj teritoriji. Moze se, prije svega i s pravom, kazati da je rat donio potpuno unistenje svih modaliteta, svih osnova i svih pretpostavki normalnog zivota ljudi i to na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
To se odnosi podjednako na teritorije koje su bile zahvacene ratnim zbivanjima i koje su bile njihovo direktno popriste, kao i na one koje nisu bile u tom polozaju, odnosno na kojima se rat kao nepsoredno ratno dogadjanje nije zbivao. U cemu se ogleda ta prva i najbitnija posljedica proteklog rata. U zemlji je unistena cijela industrijska infrastruktura, cijeli pogon koji je davao zivot zemlji. Jedva da su prezivjeli neki od kolosalnih industrijskih i rudarskih kapaciteta s kojima je BiH raspolagala i koji su omogucavali zivot stotinama tisuca ljudi. Oni koji nisu bili unisteni, svedeni su na puko prezivljavanje, jer, razumljivo, ne mogu ni funkcionirati u uvjetima unistenja njihove prirodne okoline. Unisten je cijeli saobracaj, kako u smislu njegovog fizickog postojanja, tako i u smislu njegovog funkcioniranja kao sistema logicnih i racionalnih veza izmedju ljudi, mjesta i proizvodnih centara.
Energetika u zemlji svedena je jedva na jedan oblik, tj. na produkciju elektricne energije bez neke veze sa funkcioniranjem sistema produkcije i drustva u cjelini. Dakle, cijeli sistem produkcije je unisten i do danas nije oporavljen, a nece biti ni moguce oporaviti ga u formi i kapacitetima u kojima je djelovao prije rata. Cijeli sistem veza i odnosa koje su odrzavale funkcioniranje tog privrednog organizma, koji se nazivao privreda Bosne i Hercegovine, takodjer, je unisten i nije ga moguce obnoviti buduci da su unutar njega vrseni duboki ali neplanirani i neracionalni zahvati koji nisu doprinosili njegovom oporavku, nego jos dubljem rastroju. Posljedice su takve da se, evo, sedam godina nakon rata, privreda Bosne i Hercegovine nalazi u stanju koje je cak i gore nego ono neposredno nakon rata, a optimisticki raspolozeni privrednici i strucnjaci smatraju da ce biti potrebno jos dodatnih deset godina, ako bi sve islo na najbolji nacin, a to je nemoguce pod sadasnjim opcim politickim drzavnim i financijskim uvjetima, da bi se privredni pogon zemlje doveo u stanje u kakvom je bio 1990. godine.
Socijalna katastrofa
Iz ovih cinjenica proizilazi visok stupanj nezaposlenosti, a iz njega druge katastrofalne konsekvence, koje onemogucavaju odrzavanje i najmanjeg moguceg nivoa socijalne, zdravstvene, starosne i druge zastite ili alimentiranje temeljnih drustvenih sluzbi, kakve su pogon znanosti ili obrazovanja i kulture, ni na najnizem niviou, odnosno njih je u sadasnjim uvjetima moguce odrzavati samo u stanju tzv. hladnog pogona, ukoliko je i to moguce, jer su mnoge jednostavno ugasle i pustene da propadnu, odnosno da ne nestanu potpuno, ali istovremeno budu u stanju u kojem vise kao takve, tj. kao socijalne i drustvene sluzbe nemaju smisla i ne mogu da djeluju. To dovodi do apsolutne, zapravo bi bilo preciznije kazati do temeljne socijalne i svake druge krize u sirokom sloju stanovnika, sto nasu zemlju drzi na granici potpunog raspada.
Danas u nasoj zemlji relativno dobro ili sasvim dobro zive samo ratni dobitnici, spekulanti i oni koji sluze strancima, odnosno koji su kod njih zapsleni. Dok jedan nas vrhunski strucnjak ima jedva tisucu maraka place ili 400 maraka penzije, dotle najobicniji sluzbenici u medjunarodnom pogonu koji je apsorbirao nas drzavni aparat i cijeli socijalno-drustveni mehanizam, imaju za svoj problematican rad i ucinak na desetine tisuca, maraka ili eura. Sve ovo dovelo je do potpunog raspada bilo kakvog racionalnog i suvislog sistema, politickog i socijalnog misljenja, a ljudi su svedeni na zivotinjski nivo egzistiranja i misljenja, sto znaci na problem kako prezivjeti u ovim sasvim neljudskim uvjetima koje sami nisu kreairali, vec su im nametnuti nekom tudjom voljom. To deformira sve aspekte licnosti i nacine misljenja, te dubinski pogadja samosvijest i misljenje, odnosno psihu svakog covjeka. Rezultat je ogroman broj oboljenja svih vrsta temeljenih na psihosomatskoj osnovi i enorman rast broja samoubojstava.
Ako se moze kazati da je raspad vec nastupio u pogledu kvalitetnog misljenja i djelovanja politike, da je doslo do mentalnog posrnuca cijele drustvene strukture, tj. da ona ne funkcionira kao normalan drustveni sistem i organizam, to se u najskorije vrijeme moze ocekivati da ce stvari doci do granice kada ce nastupiti velike socijalne tenzije i sukobi koji ce zaprijetiti novim katastrofalnim zbivanjima na teritoriji ove jadne i napacene zemlje. Ljudi, ipak i na kraju krajeva, imaju apsolutno pravo da zive i ne mogu dozvoliti da im retardirane politike i nesposobni politicari prijece da dodju do normalnih uvjeta zivota, ako to oni i mogu i ako su vec vise puta dokazivali da su za to sposobni.
Radikalna rjesenja
Sramno je da nasi politicari zive na pohvalama diplomatskih cinovnika stranih zemalja uprkos sasvim obrnutom misljenju najveceg broja ljudi u ovoj zemlji. Pa nismo mi imbecili da nam razni veleposlanici govore kakvi nas ljudi vode. Niko vise ne treba da se zavarava da se socijalni mir moze dalje kupovati ni emigracijom iznad svakog podnosljivog standarda, niti strahovima od moguceg rata i slicnih zbivanja, jer je imperativ prezivljavanja iznad svake politike i svakog politikantskog i laznog moralizma koji se zalaze za mir i konstruktivnost.
Dakle, u situaciji u kojoj je nezaposlenost totalna, u kojoj mladi ljudi nemaju nikave perspektive osim emigracije, u stanju u kojem rjesavanje jednog otvara stotine novih problema (uzmimo samo pitanje povratka), nema drugih osim radikalnih rjesenja i svako uljuljkivanje u san o postepenom, racionalnom i polaganom konstruktivnom itd. kretanju ka izlazu iz ove situacije je najobicnija obmana i laz koja treba da zacepi usta onima koji istinu jasno vide, a da one koji je ne vide uljuljka u san da se neko o njima brine, dok stvari idu sve dublje u provaliju iz koje vise nece biti izlaza. Propadanje drustva je proces bez kraja i konca, u tom padanju nema dna na kojem cemo se zaustaviti i nase drustvo ce biti samo jedna gomila bijednih ljudi koji ne vide vise nikakve mogucnosti da djeluju u korist svog opstanka, te ce traziti individualna i radikalna rjesenja, a sto to znaci i kamo to vodi vidi se iz primjera slicnih drustava koje medjunarodna politika i njene lazi, kao i nesavjesni politicki predstvanici takvih zemalja i naroda, vode upravo ka - nicemu.
Neka slucaj Palestine bude uzor i opomena za cinjenicu da nikakve opce deklaracije i mjesta, te moralisticke i mirotvorne politicke lazi o zeljama za napretkom i postovanjem ljudskih prava ne mogu da zamijene stvarne i radikalne mjere koje bi omogucile ljudima da stanu na svoje noge a sprijecile njihovo propadanje u samounistenje.
Najvaznije moje pravo je konacno ono pravo koje mi omogucava da sam odlucim o sebi i da sam garantiram svoju sudbinu. Naravno, ako to samounistenje nije dio dijabolicnog plana o ciscenju ne samo nekih naroda, kako se to dogodilo kod nas, nego i cijelih regija, kako se to izgleda sprema i ostvaruje u okvirima tzv. politike globalizma koja sve vise lici na politiku globalne intervencije i diktata jednog broja zemalja nad svim ostalim. Kako kod nas nema osnovnih pretpostavki bilo kakvog oporavka naseg drustva, jer mi nemamo bitni instrument tog oporavka, a to je nasa drzava, ona koja pripada nama svima i koju smo mi instituirali, ona koja svima nama podjednako sluzi i ona koja ce biti na dobro svih nas i koja ce, na kraju krajeva, biti izraz bitnih povijesnih uvjeta naseg ukupnog opstanka, to ne mozemo ni ocekivati neko skoro poboljsanje naseg polozaja.
Niti jedan narod nije stao na noge bez osnovnog instrumenta svog opstojanja u povijesti, a to je drzava koju je sam stvorio i dao joj smisao u skladu sa dostignucima ljudskog uma i morala. Sve ovo sto je iza nas i sto se uporno produzava kao nacin naseg zivota mora konacno prestati, pa ma sto bilo nuzno uciniti da se to dogodi.
12.04.2002
|