11. 01. 2010.
Zlocin u Srebrenici je planetaran. I ko to moze ili zeli pomiriti nespojivo, tj. zlocince i zrtve. On nema pravo da se klanja jednom zlocincu, a da zatim ide da se klanja zrtvama zlocinaca. Kao Ante Jelavic.
Obicna protokolarna vijest da je gospodin Ante Jelavic, prvi covjek HDZ-a Bosne i Hercegovine i clan Predsjednistva BiH, polozio vijenac na grob Mate Bobana, zloglasnog sefa Herceg-Bosne i prvog Tudjmanovog i Suskovog povjerenika u nasoj zemlji, nije me toliko iznenadila. Nisam to ocekivao, iz razloga dobrog ukusa i nastojeci da vjerujem nekim novijim Jelavicevim izjavama o korigiranju i o promjeni politike HDZ-a BiH, nakon sto je izborna katastrofa te stranke razotkrila svu dubinu njenog politickog i moralnog pada u Hrvatskoj, ali me nije mnogo ni iznenadilo. Ljudi robuju obicajima i rutini i tesko se od njih odvajaju.
Ono sto me je iznenadilo bila je najava odlaska Ante Jelavica na komemoraciju zrtvama srpskih zlocina u Srebrenici. To me je iznenadilo ne kao normalan cin ljudske solidarnosti s ogromnim brojem nevinih ljudi pobijenih od zlocinacke ruke, za sto vjerujem da je moglo zgroziti i Jelavica, nego me je iznenadilo, a svagda me iznenadjuju ljudi svojom sposobnoscu da spajaju nespojivo, da je ta posjeta i poklonjenje zrtvama Mladicevog zlocina dosla nakon sto se je gospodin Jelavic poklonio sjenima jednog zlocinca koji je istim tim ljudima, samo ne u Srebrenici, mada posredno i njima, nego njihovim sunarodnicima u Hercegovini, srednjoj i zapadnoj Bosni, nanio velike patnje i organizirao njihov zlocinacki progon.
Nema u principu nikakve razlike izmedju onoga sto je muslimanima radio Mate Boban i onoga sto su im uradili Ratko Mladic, Radovan Karadzic ili Momcilo Krajisnik. Sve je to u biti isto, samo se razlikuje u dimenzijama i nacinima izvedbe. Ali zlocin se ne sudi prema dimenzijama, nego prema sustini, a to je nasilje nad ljudima, njihovim pravima, imovini i zivotima. A takvo nasilje je u masovnim razmjerama organizirao i provodio i Mate Boban. Stovise, njegov zlocin je za moj sud u nekim aspektima mnogo gori i nakazniji. Naime, Boban nije imao za njega nikakvog ni povijesnog ni politickog ni ideoloskog ni stvarnog razloga, pa ni u interesima sopstvenog naroda, kojem je navodno zelio da sluzi. Muslimani i Hrvati su bili zajednicke zrtve srpske agresije i zlocina. Oni su imali jedinstven strateski i aktualni interes da se zajedno brane. Oni nikada u povijesti nisu imali sukoba ili razmirica bilo koje vrste. Nikada nije bilo, sve do zloglasnog Sporazuma Cvetkovic - Macek, kada je hrvatska politika, uz asistenciju nekih inozemnih krugova, pristala da se sa Srbima nagadja, a da cijenu za tu nagodbu plati zemlja Bosna i Hercegovina i muslimani kao narod. Koliko je ta nagodba izdrzala i sto je donijela i Maceku i Hrvatima, a i nama u BiH, moglo je da se vidi tri godine nakon tog sporazuma. Tudjman je drugi hrvatski politicar koji je dijelio ideju nagodbe sa Srbima na racun Bosne i svi smo imali priliku da vidimo kako je ta suluda i zlocinacka ideja zavrsila. Nikad prije, i nadamo se nakon svega sto smo prezivjeli nece doci vise do pokusaja iz hrvatske politike da se dovodi u pitanje integritet i povijesni identitet BiH. Naprotiv, sanjalo se o jedinstvu zbog mnogih povijesnih, geopolitickih, ekonomskih i kulturnih razloga.
Sve je to Boban bacio za ledja, a svoju razornu zlocinacku energiju stavio u sluzbu nakazne i sada jasno zlocinacke politike jednog somnambula koji se zvao Franjo Tudjman, za kojega je sada i iz izvora hrvatskih tajnih arhiva postalo jasno da je naredjivao, tolerirao, te prikrivao mnoge zlocine pocinjene od strane njegovih ljudi nad muslimanima u Bosni. Boban je organizirao svojevrstan puc u drzavi Bosni i Hercegovini i to u momentu kada se ona suocavala sa najtezom krizom i bila ugrozena od zajednickog neprijatelja, a to je bio velikosrpski nacionalizam. On je izdvojio snage HVO-a iz Armije Bosne i Hercegovine, suprotstavio ih legitimnoj vojsci svoje drzave i time znatno oslabio njenu obrambenu moc. On je izdvojio teritorije, po svom arsinu i proizvoljno, te na njima formirao jednu paradrzavu, koja je bila antiustavna i subverzivna u odnosu na BiH. On je zapoceo s politikom likvidacije oruzanih snaga BiH na teritoriji koju je proglasio za hrvatsku, te je time ucinio direktan zlocin prema interesima obrane nase zemlje i naroda. On je organizirao sistematski progon muslimanskog stanovnistva sa teritorija koje je smatrao hrvatskim, te je formirao brojne koncentracione logore gdje su zatvorenici muceni, maltretirani i na kraju mnogi od njih ubijani. On je organizirao, naredio i zapravo proveo sistematsko unistavanje svih kuca i institucija vjerskog i drugog sadrzaja koje su bile muslimanske ili pravoslavne, na cijeloj teritoriji koju je zaposjeo HVO. Tako je zlocinom barbarskog rusenja omedjio teritoriju tzv. Herceg-Bosne. On je naredio, a ako nije naredio, onda je dopustio i tolerirao, odnosno nije zaustavio i kaznjavao, brojna umorstva zarobljenika, civila i politicki nepodobnih ljudi, jednako muslimana, kao i Hrvata (HOS), te je time pocinio zlocine kaznjive prema medjunarodnim i svakim ljudskim zakonima, a posebno prema statutu Medjunarodnog suda za ratne zlocine i zlocine prema covjecnosti u Den Haagu. Bilo kakvi politicki razlozi koji bi mogli stajati iza tih radnji ne mogu opravdati te akte i oni moraju biti sankcionirani zakonom, a prije svega nasim misljenjem i moralnim sudom. Zbog toga je danas nemoguce smatrati se normalnim covjekom, stajati na poziciji demokracije, zakonitosti i mira, te teziti pomirenju a poklanjati se sjenima covjeka u cijem znaku stoje svi nabrojani zlocini.
Negdje 1995. godine sam dao intervju 'Nedjeljnoj Dalmaciji' ili 'Feral Tribuneu', ne sjecam se vise kojem od ta dva lista, ali jednom od njih svakako. Na pitanje sto mislim o odnosima Hrvata i Bosnjaka, rekao sam da se nadam da ce u buducnosti doci do ponovne nase sloge, jednostavno jer smo povezani i povijescu i geopoliticki i interesima napretka cijele nase regije. Uvjet za bilo kakav napredak je da se osude svi akti i svi ljudi, jednako na obje strane, koji su djelovali protiv zajednickih interesa, a posebno oni koji su pocinili zlocine. Na pitanje tko je pocinio zlocin s hrvatske strane, ja sam kazao da je to prije svega Mate Boban, za kojeg smatram da ce morati biti predan sudu u Den Haagu. Pola godine nakon toga bio sam u Zagrebu. Pozvali su me da odrzim predavanje. Organizatori su me smjestili u hotel Inter-Continental i to na deveti kat. Ujutro sam krenuo da susretnem moje domacine. Usao sam u lift i nisam odmah zapazio da se u liftu nalazi jos neko. Kad sam digao pogled, ugledao sam Matu Bobana i Miomira Zuzula. Zuzul me je pozdravio sa: "Dobro jutro, veleposlanice", na sto sam odgovorio. Boban je, medjutim, sav crven u licu, zavikao: "Vi ste zlocinac, a ne ja, mi cemo se sresti na sudu!" Na to sam ja mirno kazao: "Da, Bobane, srest cemo se sigurno na sudu. Vi cete biti optuzeni za zlocine prema muslimanima, a ja cu biti svjedok na sudu." Nakon toga Boban je zasutio, lift je stigao u prizemlje i on je kao furija izletio iz njega. Zuzul je malo izostao i rekao: "Izvinite, veleposlanice." Na to sam odgovorio: "Moj Zuzule, treba birati drustvo." Boban je proslost, a Jelavic sadasnjost i, eventualno, buducnost nasih odnosa. On ne moze, i to zelim ovdje da kazem, pomiriti nespojivo, tj. zlocince i zrtve. On nema pravo da se klanja jednom zlocincu, a da zatim ide da se klanja zrtvama zlocinaca, koji su pocinili isto, pogotovo sto je Boban imao i dogovor (Graz) o zajednickom ratu protiv tih istih muslimana upravo sa Karadzicem i Mladicem, dakle autorima zlocina nad srebrenickim muslimanima. Jelavic mora da se odluci, zajedno ne idu te dvije stvari.
Akademik Muhamed Filipovic
|
